Epidemija – pravni i/ili zdravstveni problem

Autor: Nenad Vojnović, advokat

Sada već daleke 1998. godine, autor ovog teksta je kao student prisustvovao zanimljivom predavanju iz predmeta Krivično pravo. Kako je to bilo prvo susretanje nas studenata sa ovom materijom, sjajni profesor Jakovljević nastojao je da nam objasni osnove ove grane prava. Jedna od napomena je bila da se krivična dela normiraju po grupama u skladu sa njihovim specifičnostima, te nam je davao primere iz tada važećeg propisa o krivičnim delima protiv života i tela, protiv ustavnog uređenja, protiv privrede itd. Tom prilikom nam je davao i neke konkretne primere normiranja. Kao negativnu pojavu naveo je primer iz Republike Irak, prema čijem zakonskom rešenju je propisano krivično delo “Uvreda predsednika države”. Samo krivično delo svrstano je u grupu krivičnih dela protiv države, odmah pored krivičnog dela “Terorizam”. Profesor je želeo da nam skrene pažnju na problematičnost normiranja u smislu ljudskih prava, budući da su stanovnici Republike Irak, i ne samo oni, za banalnu političku kritiku mogli da dožive da budu osuđeni za krivično delo koje se nalazi u grupi najtežih krivičnih dela. Nama studentima ovo je bilo beskrajno smešno, verujemo i svima vama koji ste ovo upravo pročitali, u smislu zaista pravnički neopravdanog postupanja. 

Dana 4. decembra 2020. godine, državni sekretar u Ministarstvu zdravlja Republike Srbije, gospodin Mirsad Đerlek, održao je konferenciju za štampu povodom dnevnog izveštaja o podacima u vezi sa epidemijom izazvanom virusom SARS-CoV2. Jedna od prisutnih novinarki je napomenula da je nekoliko članova tzv. Kriznog štaba izjavilo da su oni predlagali oštrije epidemiološke mere još 6. novembra 2020. godine, ali da se sa njima kasni, dok je jedan od njih (dr Branislav Tiodorović) čak izjavio da će nas to sve mnogo koštati. Nakon toga je postavljeno i pitanje zašto mere nisu uvedene blagovremeno, te ko je od predstavnika Kriznog štaba glasao protiv tih mera? Dobijen je odgovor koji nije konkretan, uz napomenu da u tom organu, da parafraziramo, svako ima po jedan glas. 

Iz opisanog događaja iz 2020. godine zapažamo nekoliko činjenica koje nas vuku na pravni teren: predlozi, glasanje, odlučivanje… Iza toga se nameću i pitanja nadležnosti za odlučivanje. Svedoci smo činjenice da članovi organa koji faktički vodi epidemiju kažu da su preglasani, dok visoki funkcioner Ministarstva zdravlja Republike Srbije kaže da u Kriznom štabu svako ima po jedan glas. 

Krizni štab formalizovan je Odlukom Vlade Republike Srbije o obrazovanju kriznog štaba za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19. Odluka je objavljena u Službenom glasniku Republike Srbije broj 132/2020. Pre toga, organ je bio, nekako formalizovan na osnovu zaključaka Vlade Republike Srbije od 13, odnosno 16. marta 2020. godine. Pogledajmo sada kakav je sastav Kriznog štaba na osnovu odluke Vlade Republike Srbije. Tu su: Branko Ružić, Branislav Nedimović, Nebojša Stefanović, Aleksandar Vulin, Tomislav Momirović, prof. dr Darija Kisić Tepavčević, Maja Popović (inače, ministar pravde), Vanja Udovičić, Miloš Popović, Tamara Stojčević, Predrag Marić, dr Uglješa Jovičić, Željko Petrović, Dejan Carević, Željko Ćurguz, prof. dr Zoran Gojković, prof. dr Zoran Radojičić, dr Verica Jovanović, dr Vera Stoiljković, prof. dr Vladimir Petrović, prof. dr Sanja Radojević Škodrić, dr Goran Stevanović, prof. dr Mijomir Pelemiš, prof. dr Branislav Tiodorović, dr Predrag Kon, dr Snežana Jovanović, prof. dr Tanja Jovanović i dr Srđa Janković. Dakle, od 28 članova Kriznog štaba, koji po rečima državnog sekretara Đerleka imaju jednak glas, polovina nisu lekari, što znači da o epidemiološkim merama sa jednakim pravom glasa odlučuju lekari, stručna lica, ali i lica koja su za ovu oblast potpuni laici. Slikovito, u smislu lakšeg shvatanja, a nikako nipodaštavanja, glas penzionisanog vaterpoliste, a današnjeg ministra sporta, izjednačen je sa glasom lekara koji ima zvanje epidemiologa. 

Vratimo se za trenutak na događaj sa početka ovog teksta, da li vam je i dalje toliko smešan i pravnički toliko neprihvatljiv primer Republike Irak, tadašnjeg predsednika Sadama Huseina i njihovog krivičnopravnog rešenja?!

No, na našu veliku žalost, pravni problemi tokom ove epidemije u našoj zemlji ovime se ne završavaju. U Republici Srbiji je od 2016. godine na snazi Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Namerno navodim godinu od kada je propis na snazi, imajući u vidu neverovatnu činjenicu da je u našoj državi ponekad ne samo bitno da li propis postoji, već i koja ga je vlast donela. Dakle, ovaj Zakon je donet u vreme u kome vlast drži Srpska napredna stranka, ili još preciznije, ili ako hoćete tačnije, gospodin, istovremeno i kolega pravnik – Aleksandar Vučić. 

Taj Zakon ima nekolicinu zanimljivih instituta. Jedan od njih je epidemija od većeg epidemiološkog značaja, koja je propisana kao pojava kod koje dolazi do teških kliničkih oblika zaraznih bolesti i/ili smrti od zarazne bolesti, pri čemu postoji opasnost od nastanka težih ekonomskih i društvenih posledica, prekograničnog prenošenja bolesti, kao i ponovne pojave slučajeva odstranjene ili iskorenjene zarazne bolesti. Ovakvu epidemiju, po slovu Zakona proglašava ministar zdravlja, i to pravnim aktom koji se zove naredba. Shodno navedenim pravilima, ministar dr Zlatibor Lončar doneo je predmetnu naredbu dana 20. marta 2020. godine. 

U narednom delu teksta analiziraću neke zanimljive odredbe iz propisa, kao i neke činjenice za koje nalazim da su veoma interesantne.

  • Odredbom iz člana 50. stav 1. i 2. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti propisuje se da ministar zdravlja proglašava pojavu epidemije zarazne bolesti od većeg epidemiološkog značaja i naređuje mere koje se u tom slučaju moraju sprovoditi. Akt naredbe ministar zdravlja donosi tek na predlog Republičke stručne komisije za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti i Zavoda za javno zdravlje osnovanog za teritoriju Republike Srbije (Institut za javno zdravlje Srbije- dr Milan Jovanović Batut obavlja ove poslove). Ministar ima i propisani rok od dva dana od dana dostavljanja predloga da izda naredbu;

 

  • Odredbama iz člana 52. istog Zakona propisano je da ministar može narediti zabranu okupljanja na javnim mestima, ograničenje kretanja stanovništva u području zahvaćenom vanrednom situacijom, zabranu ili ograničenje putovanja, zabranu ili ograničenje prometa pojedinih vrsta robe i proizvoda, vanrednu vakcinaciju i mere lične zaštite od infekcije;

 

  • Takođe, odredbama iz člana 53. tog istog Zakona, donetog 2016. godine, ministar je na predlog stručnih entiteta (Komisija i Zavod) mogao i da zabrani putovanja u zemlje u kojima vladaju epidemije zaraznih bolesti, da zabrani kretanje stanovništva, odnosno da ovo kretanje ograniči, naredi obavezno učešće zdravstvenih ustanova, kao i drugih oblika obavljanja zdravstvene delatnosti, te drugih pravnih lica i građana u suzbijanju zarazne bolesti, kao i da naredi korišćenje određenih objekata, opreme i prevoznih sredstava radi suzbijanja zarazne bolesti, a takođe i obavezne lekarske preglede prilikom ulaska lica u našu državu.

 

  • Dana 6. novembra 2020. godine, prema izjavama dva člana Kriznog štaba, tzv. medicinski deo tog tela predložio je oštrije epidemiološke mere, ali je preglasan, te mere nisu donete, a posledično navedenom ni primenjivane;

 

  • Dana 6. novembra 2020. godine u Republici Srbiji registrovano je ukupno 57.958 osoba sa utvrđenim prisustvom virusa SARS-CoV2. Takođe, tog istog dana na dnevnom nivou registrovano je 2.282 nova slučaja zaraze, preminulo je 10 naših građana, a bilo je hospitalizovano ukupno 2.307 ljudi. U kritičnom stanju nalazilo se njih 74. Od 6. marta 2020. godine, kada je zvanično otkriven prvi slučaj zaraze, do tog 6. novembra 2020. godine preminulo je 871 lice; 

 

  • Na dan kada je sastavljen ovaj tekst, 4. decembra 2020. godine, ukupan broj utvrđenih slučajeva zaraze je 206.940 naših građana. Toga dana registrovano je 7.782 nova slučaja. Umrlo je 69 lica. Ukupan broj preminulih tokom epidemije je 1.834 lica. Na taj dan u bolnicama se nalazio 7.841 građanin. U kritičnom stanju nalazilo se 270 ljudi;
  • Krizni štab je formiran najpre zaključcima Vlade Republike Srbije, dok je kasnije doneta i odluka koja je stavila van snage pomenute zaključke, te je svoj pravni osnov pronašla u odredbama iz člana 33. Zakona o Vladi. Ove odredbe propisuju da Vlada može obrazovati svoja radna tela radi razmatranja pojedinih pitanja iz nadležnosti Vlade;

 

  • Sam termin Krizni štab uveden je u Zakon o zaštiti stanovništva od zarznih bolesti tek pred kraj novembra 2020. godine, ali bez preciziranih nadležnosti. 

 

Iz ovih odredaba i činjenica možemo doći do raznih zaključaka i tumačenja usled kojih će nam krivičnopravno rešenje gospodina Sadama Huseina sa početka ovog teksta biti još manje smešno. 

Najpre možemo da zaključimo da u Republici Srbiji postoje nadležni organi za borbu protiv epidemije, a to su: Zavod, Komisija i ministar zdravlja. Ovi organi imaju i svoje nadležnosti, te se Zavod i Komisija bave strukom, daju preporuke, mišljenja i konkretne mere, dok ih ministar naređuje. Primetimo i dva termina iz odredbe člana 50. Zakona, ministar na predlog Komisije i Zavoda naređuje mere koje se moraju sprovoditi. Dakle, ono što ministar, koji ne deluje autonomno, već na predlog stručnih tela naredi, to mora i da se poštuje. 

Kada se dobro pogledaju mere koje ministar, na bazi predloga Komisije i Zavoda, naređuje i koje moraju da se sprovode, potpuno nam je jasno da se pod iste mogu podvesti sve mere koje smo viđali tokom epidemije. Počevši od zabrane kretanja stanovništva, preko zabrane okupljanja, zabrane rada određenih objekata, pa sve do najdrastičnijih ograničenja koja smo kolokvijalno zvali policijski čas. 

Ono na šta posebno treba skrenuti pažnju jeste Ratio legis ovog Zakona, koji jasno i nedvosmisleno borbu protiv epidemije stavlja u ruke medicinske struke, te se strategijom i merama bave eminentni lekari. Kada oni završe svoj deo posla, ministar zdravlja komponentom izvršne vlasti koju poseduje naređuje mere koje se moraju poštovati. Da li je po slovu ovog Zakona moguće da penzionisani vaterpolista oponira lekaru epidemiologu? Nije moguće, ne samo penzionisanom vaterpolisti, već ni bilo kom drugom laiku za oblast medicine, jer ih ovaj Zakon kao bitne ne prepoznaje.

Šta se zapravo dogodilo u našem slučaju? Koliko nas je uopšte čulo za Republičku stručnu komisiju za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti? Znamo li ko je na njenom čelu, i ko su joj članovi? Da li je ovaj organ ijednom održao konferenciju za štampu ili se obratio široj javnosti od 6. marta 2020. godine pa do danas? Da li je taj organ uopšte zasedao? Da li je išta od opisanih poslova tokom epidemije radio Zavod za javno zdravlje Srbije?

Zamoliću čitaoce da uporede brojke koje su zvanično objavljene za datume 6. novembar 2020. godine (dan kada su lekari Kriznog štaba predložili mere, ali su preglasani) i 4. decembar 2020. godine. Uporedite rast brojeva u ovom periodu, te u periodima od početka epidemije do ova dva datuma. Pogledajte samo vrtoglavi porast brojeva u svim kategorijama, od čega su štete po sopstveni život i zdravlje imali isključivo građani Republike Srbije. Dobro se zapitajmo svi da li bi situacija bila baš ovakva da smo primenjivali Zakon koji imamo, te da su epidemiju vodili Komisija i Zavod, a da je na njihove stavove ministar izdavao naredbe koje bi sadržavale mere koje se moraju poštovati. Da li bi i tada penzionisani vaterpolista, koji se ovde navodi samo kao paradigma kršenja propisa, nikako lično, bio u poziciji da spreči donošenje mera koje su predložili stručnjaci? Svakako da ne bi. Da li bi nas to, citirajmo doktora Tiodorovića, mnogo koštalo? Duboko sam uveren da ne bi.

Da se vratimo Kriznom štabu. Već smo naveli da je ovaj organ formiran kao radno telo Vlade (najpre zaključcima, potom i odlukom). S tim u vezi, ima manje više savetodavnu funkciju za pitanja iz nadležnosti Vlade. Međutim, dana 6. novembra 2020. godine, kada se dogodilo preglasavanje, Vlada Republike Srbije nije imala nikakve nadležnosti u vezi sa epidemijom, u smislu mera koje se imaju sprovoditi. Vlada ni sada nema ključne nadležnosti u borbi protiv epidemije, ali se Zakon i dalje ne poštuje. Sve to je još problematičnije s obzirom na činjenicu da će epidemija još trajati. 

Dodatno, Zakon propisuje i vakcinaciju. Vakcinacija je svakako pitanje od šireg društvenog značaja. Ponovo, Zakon propisuje nadležnosti Komisije, Zavoda i ministra, s tim da se za ovo pitanje pridodaje i Svetska zdravstvena organizacija. Koja nam je garancija da se i po ovom pitanju neće zaobići Zakon, i kako da budemo sigurni da odluku o tome ponovo neće donositi penzionisani vaterpolista?

Osnovna pouka ovog teksta jeste da ne postoji valjano organizovan život u državama u kojima ne postoji valjano uređen pravni sistem. Kada govorimo na temu epidemije, jasno možemo da utvrdimo i da je i sam život u takvoj zemlji opasan po njeno stanovništvo. Pravno valjan sistem ne postoji ni kada imate loše zakone (kao u pomenutom primeru iz Iraka), a posebno ne postoji kada izvršna vlast ne poštuje zakone sopstvene zemlje (kao u našem primeru). Na sve to, imamo i loše rešenje o prepisivanjima (prepisivanje, ne propisivanje) nadležnosti Vlade Republike Srbije koje već ima u drugim propisima, ali to je posebna tema koja nije usko vezana sa temom ovog teksta. 

Nažalost, svedoci smo činjenice da se poslednjih nekoliko decenija u našoj zemlji ili donose loši propisi, ili se propisi ne poštuju, ili je čak Ratio legis propisa pogrešan. Šta reći npr. o činjenici da smo u kratkom periodu nekoliko puta menjali Zakone o privrednim društvima. Šta bismo u smislu pravničkog kvaliteta mogli da kažemo za propis koji je regulisao oblast javnog informisanja sa kraja XX veka. Ili, kako da objasnimo da živimo u državi u kojoj je jedno lice lišeno slobode odlukom Vlade kao organa izvršne vlasti, pored činjenice da je po najvišem pravnom aktu ove države za takve odluke nadležna sudska vlast. Kako komentarisati činjenicu da smo u jednom trenutku u Skupštini, kao organu zakonodavne vlasti, imali poslanike političke partije koja u trenutku izbora nije ni postojala. Na kraju krajeva, šta se može reći o pravnom sistemu države u kojoj se pooštravaju kazne za saobraćajne prekršaje. To samo po sebi nije čudno. Međutim, u javnom objašnjavanju društvenih potreba za donošenjem ovih promena, ne izlazi ministar unutrašnjih poslova da saopšti očekivanja od zakona u smislu manjeg broja nezgoda, povređenih i poginulih, već izlazi ministar finansija da nam saopšti kako očekuje povećan priliv u državnu kasu… Sve su ovo primeri čiji smo svedoci bili za poslednjih tridesetak godina. 

Kada sve ovo uzmemo u obzir, možda nam je epidemija sa svim njenim posledicama, poslednje upozorenje. Krajnje je vreme za nosioce vlasti (i zakonodavne, i izvršne, i sudske) da se u pravničkom smislu urazume. Takođe, ističe vreme i za stručnu pravničku javnost da adekvatnije reaguje. 

I da, primer iz Republike Irak sa početka ovog teksta, u vezi sa Sadamom Huseinom, nadaleko čuvenim po urušavanju pravnog sistema sopstvene države, posle svega što znamo, više nikome ne može, niti sme da bude smešan.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *